Voljela bih reći da sam prešla preko svega. Da sam zrno svog života odbacila i, po mogućnosti, zaboravila. Ali nisam. Shvatila sam to tek danas kad su suze došle same od sebe. Nisam ih zvala, zaista. Nije mi bilo ni jasno zašto me toliko boli ako sam i samu sebe uvjerila da mogu krenuti dalje. Bila sam zapravo uvjerena da sam i krenula dalje.
A sad sam opet na početku. Danas sam djevojka bez imalo samopoštovanja što je jako žalosno za mene, jer nikad nikome nisam dala se igra s mojim mišljenjem, osjećajima, vrijednostima, pa čak ni manama. Sviđala mi se takva Iva. Nažalost, negdje sam se izgubila. U agoniji njegovih posljednjih riječi. U magli neprežaljene prošlosti.
Puno stvari mi nije jasno.

Iskreno se nadam da je sve prolazno.